U vršnjačkom nasilju i nasilnik i žrtva su žrtve neadekvatnih okolnosti

Vršnjačko nasilje sve je češća tema u medijima. O ovoj pojavi razgovaramo s Ivanom Zečević, vanrednom profesoricom Univerziteta u Banjoj Luci, koja radi i u stručnom timu Fondacije "Mahir i Aleksa".
Piše: 
Ana Kotur
Foto: 
Unsplash
Podijeli ovaj članak: 
D: Kako, sa stručnog aspekta, definišete vršnjačko nasilje? Koja su najznačajnija obilježja istog?
 
I.Z.: Pod vršnjačkim nasiljem se podrazumijeva svaki oblik ponašanja, kojim jedan ili više vršnjaka/inja, namjerno, neopravdano, nanose štetu (duševnu ili fizičku bol) drugom vršnjaku ili vršnjacima. Pri tom, postoji neravnopravan odnos snaga među njima, po bilo kom osnovu. 
 
D: Koji su simptomi po kojima možemo prepoznati da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja? Gdje se ono najčešće dešava?
 
I.Z.: Simptomi mogu da budu različiti i da podsjećaju ili budi isti simptomima nekih drugih problema sa kojima dijete može da se nosi. Najčešće se javljaju sljedeći: povlačenje u sebe, nagle promjene raspoloženja, povećanje broja situacija u kojima dijete osjeća emociju straha, dijete zahtijeva prisustvo roditelja češće nego ranije, odbija odlazak u školu (ukoliko se nasilje tamo dešava), pad koncentracije i pažnje, slabljenje školskog uspjeha, slabljenje apetita, nesanica, noćni strahovi i more, tragovi nasilja po tijelu (mordice koje dijete ne zna da opravda, poderana odjeća), gubljenje stvari bez adekvatnog objašnjenja, nezainteresovanost i sve češće psihička odsutnost. Vršnjačko nasilje se dešava svuda oko nas, i u školi i u naselju. 
 
D: Kako prepoznati da dijete vrši nasilje nad drugim djetetom? Kako reagovati?
 
I.Z.: Djeca koja vrše nasilje često nemaju bliske prijatelje, ili im se krug prijatelja često mijenja, ne znaju da navedu ime najboljeg prijatelja, oko sebe okupljaju djecu koja ih bespogovorno slušaju. To mogu da budu djeca koja nisu spretna u socijalizaciji, te ne znaju adekvatno da izgrađuju socijalne odnose. Takođe, to mogu da budu djeca koja su negdje drugdje žrtve nasilja, te djeca koja nemaju razvijenu empatiju i saosjećanje. Obično se vjeruje da su to češće djeca koja imaju niži školski uspjeh, ali to danas više nije pravilo. Svako dijete može da se nasilno ponaša, pa ne treba stvarati predrasude prema određenim grupama djece. Nasilje je potrebno odmah prijaviti, ukoliko ste odrasla osoba, koja gleda scenu nasilja. Nasilje se može prijaviti roditeljima, ukoliko se dešava vam školske ustanove, kao i nadležnim u školi, ukoliko se dešava u okviru škole. Takođe, vrlo je važno prekinuti nasilan čin. Kada je riječ o nasilju unutar škole, nadležni u školi su dužni da postupaju prema protokolu o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece. Prema tom protokolu nadležni su dužni da pozovu roditelje i djeteta/djece, koja su se ponašala nasilno, kao i djeteta/djece koja su bile žrtve nasilja, te da na adekvatan način sa njima razgovaraju. Ukoliko je dijete povrijeđeno, pored roditelja zove se i dom zdravlja, kako bi se djetetu ukazala pomoć. 
 
Ono što je najvažnije ovdje da se napomene, jeste da svako nereagovanje na nasilje nad djetetom, od strane nadležnih u školi, predstavlja direktno institucionalno zanemarivanje djeteta i roditelji (i djeteta koje se nasilno ponaša i djeteta koje je žrtva nasilja) imaju puno parvo da zahtijevaju ispitivanje odgovornosti nadležnih u školi. Obje strane u nasilju imaju potrebu da im se pomogne, jer je nasilno ponašanje djece simptom različitih problema sa kojima se djeca susreću.
 
D.: Smatrate li da vršnjačko nasilje ima karakteristike epidemije u zadnjih nekoliko godina, ili se, pak, radi o dugo potiskivanoj i zanemarivanoj temi čije posljedice sad postaju vidljive?
 
I.Z.: Mislim da ima i jednog i drugog. Moguće je da nam se čini da ga je više, jer se o njemu danas češće govori, češće je u medijima ova tema, ali takođe moram da priznam da je i želja nadležnih da rješavaju ovaj problem, posebno u školama, ponekad pod znakom pitanja. Dešava se da oni kažu kako ne mogu u tim situacijama da se izbore sa roditeljima, da roditelji preuzimaju "stvar u svoje ruke". Smatram da svako dijete mora biti zaštićeno u školi, odnosno vaspitno obrazovnoj instituciji, i da je dužnost nadležnih da svakom djetetu omoguće sigurno mjesto za razvoj i obrazovanje. Takođe, i nadležna ministarstva bi trebala biti aktivnija u prikupljanju statističkih podataka, planiranih protokolom, kako bi se na osnovu njih izrađivali adekvatni i ciljani programi prevencije, a ne generalni. 
 
D.: Kada slučaj vršnjačkog nasilja postane dio javnog prostora, u javnosti se ljudi grupišu na one koji žele odmazdu nad počiniocem i one koji krive najbliže okruženje žrtve za izostanak reakcije. No, kada je riječ o maloljetnicima, nije jednostavan tako simplifikovan pristup. Kako da čitaocima pojasnimo značaj stručnog, multidisciplinarnog pristupa pojavi vršnjačkog nasilja?
 
I.Z.: Vrlo lako, već sam rekla da su oba djeteta ili više njih, koji se nalaze u začaranom krugu nasilja, u stvari - žrtve. Dijete koje se ponaša nasilno, nasilno je jer na neadekvatan način šalje poruku sredini da nešto sa njim, ili u njegovom okruženju nije u redu. Upravo zbog složenosti cijele situacije, vrlo je važan multidisciplinaran pristup.
 
D.: Koje društvene pojave smatrate najznačajnijim uzrocima vršnjačkog nasilja?
 
I.Z.: Cjelokupna situacija u društvu, diskriminacija na svakom koraku. Ukoliko nisi dio većine, pod velikim si pritiskom. Obrazovni sistem zastranjuje iz dana u dan. Škole su gotovo prestale da budu prvenstveno vaspitne, pa onda obrazovne ustanove. Sve se češće iz usta prosvjetnih radnika čuje da oni nisu tu da vaspitaju djecu. Kada odrastate uz te odrasle osobe koje zanemaruju prvi zadatak za koji su školovane, kada su vam roditelji opterećeni brigom da se izbore za osnovnu egzistenciju, kada na gotovo svakom drugom TV kanalu nesmetano gledate promociju nasilja, kriminala i prostitucije, onda ne možete ništa drugo da očekujete, nego nasilno i agresivno ponašanje. 
 
D.: Kao dio stručnog tima Fondacije "Mahir i Aleksa" - šta očekujete od rada fondacije? Zašto su nam za rješavanje društvenih problema neophodne organizacije ovog tipa i zašto se institucije sitema ne bave ozbiljnije ovim problemom?
 
I.Z.: Nemam očekivanja da se ne bih razočarala. Smatram da je u fondaciji okupljen divan i stručan skup profesionalaca, koji puno mogu, samo je pitanje da li ćemo uspjeti da se izborimo za prostor. Ovakve organizacije su neophodne jer ljudi problemu ovakvog kalibra treba da pristupaju organizovano i sa jasnom strukturom. 
Ostavite komentar