Sadžida Tulić: Kad shvatiš da su drugi važniji od tebe

Drugi dio storije o sarajevskim volonterima koji pomažu izbjeglicama ispričala nam je sarajevska pravnica Sadžida Tulić. Uporedo s ovim razgovorom pravili su se planovi za novi odlazak, u Grčku.
Piše: 
Ozren Kebo
Foto: 
Sanja Vrzić
Podijeli ovaj članak: 
Mlada pravnica Sadžida Tulić rođena je u Sarajevu. Slučajno. Roditelji su joj tada u svom gradu bili na godišnjem odmoru i čim je beba mogla putovati, vratili su se redovnim radnim obavezama, u Libiju. Gdje je Sadžida živjela narednih 12 godina i završila šest razreda osnovne škole. 
 
"Tako da mogu slobodno reći da mi je arapski maternji jezik. To je prvi jezik koji sam naučila."
 
Nakon završetka rata, 1998. godine, porodica Tulić vratila se u Sarajevo. Ovaj razgovor nastao je slučajno, kao rezultat sugestije našeg prethodnog sagovornika, novinara i aktiviste Stefana Pejovića. Stefan je insisitirao da čujemo i Sadžidinu prču.
 
"Mogao bih reći da je Sadžida možda jedina stradala među nama. Ona je čula najteže storije i s njom su izbjeglice dijelile najmračnije emocije. Ona nije bila prevoditeljka s engleskog, niti s fakultetskog arapskog, nego neko ko je govorio istim jezikom kao i oni. Smatrali su je svojom i zato su joj govorili sve ono što nikome drugom ne bi rekli."
 
Spontana reakcija na tuđu nesreću
 
Sadžidi je teško izdvojiti trenutak u kojem je odlučila ugodnu svakodnevnicu zamijeniti napornim radom na terenu. Prvi odlazak uslijedio je u kasno ljeto. 
 
"Glavne stvari dešavaju se u Beogradu, u velikom parku oko autobuske i željezničke stanice, gdje je bio ogroman broj izbjeglica koje su pristizale  iz Turske, Grčke, Makedonije. Moj prvi odlazak bio je zapravo spontana reakcija na tuđu nesreću. Tada niko od nas još nije znao u šta se upuštamo i gdje idemo. Hajde da se skupimo, kupimo šta ljudima treba i idemo. Bez ikakvih velikih planova, bez vizije. Taj prvi odlazak i ti prvi dojmovi, ja mislim da je to nešto što čovjek najintenzivnije doživljava i najduže pamti. Kada vidite ko su ti ljudi i kroz šta prolaze, onda trenutačno dekonstruirate sve što nam mediji serviraju. Znate one priče, zašto nam dolaze vojno sposobni muškarci, što ne brane svoje domove... Taj neki nametnuti  patriotizam već je sam po sebi nesnosan, a kada odete tamo i čujete priče tih ljudi, onda imate potrebu da personalizirate njihove nevolje i suprotstavite ih tim uopštenim predrasudama. Ti su ljudi dehumanizirani, morate da afirmišete njihove stavove kako bi svijet vidio kakva se nesreća u pozadini krije."
 
Sadžida se teško miri s jakim predrasudama o izbjeglicama.
 
"Zato što je, nažalost, poimanje čovjeka s Istoka u našoj civilizaciji i dalje problematično. On je i dalje Drugi, s tim velikim D, on je i dalje različit i samim tim manje vrijedan. Na to je teško pristati. Sjetim se žene s bebom, mi joj nudimo novac, ona nas pita odakle smo, kada odgovorimo da smo iz Bosne vraća nam ono što smo dali, kaže i vama treba. Boli nas to što svaki put moramo dodatno reći – oni su obrazovani, imali su škole, govore engleski, nisu ostavili nešto zato da bi vidjeli kako je u Njemačkoj, nego zato što ih je nužda natjerala, zato što su im uništeni domovi, zato što izbjegavaju vojnu službu, jer neće da ubijaju sugrađanke i sugrađane... Milion i jedan razlog. A i to je pogrešno, kao da bi naša potreba za pomaganjem i saučestvovanjem bila manja da nisu obrazovani ili da nisu srednja klasa."
 
Na našu sagovornicu poseban je utisak ostavio mladić iz Irana koji je na put krenuo da nađe djevojku, Francuskinju. Upoznali su se dok je ona živjela u Teheranu. Nije mogao dobiti vizu i jedini način da je ponovo vidi bio je da se upusti u neizvjesnost izbjegličke rute. 
 
"Svaka osoba, svaka porodica i svaka grupa imaju svoju priču, tešku, ljudsku, bolnu. Ali eto, sretna sam što smo moji prijatelji i ja imali privilegiju da im pomognemo i upoznamo njihovu sudbinu."
 
Zamoljena da izdvoji najteži trenutak, Sadžida se odlučuje za drugu posjetu Hrvatskoj. Prva akcija, ona u Beogradu, bila je čista improvizacija, ali za Hrvatsku su se, naoružani iskustvom, dobro pripremili. 
 
"Drugi dan Bajrama, kada smo išli da podijelimo bajramluke djeci, nosili smo tradicionalne sirijske kolače, koje je napravio jedan sarajevski kuhar. On je dugo živio u Siriji. Tom prilikom desilo se nešto što me istinski pogodilo. Dok prolazite kroz polja kukuruza, puno je nekog smeća, vidi se trag ljudskog kretanja, i ja u tom trenutku ne vidim nikoga, nema te direktne relacije, ali sam mislila da će mi srce iskočiti. Ne znam govorim li o napadu panike, jer je to trebao biti moj prvi susret s izbjeglicama izgubljenim u poljima i šumama. I onda dođemo na granični prelaz i vidimo da mladić iz Iraka, ne stariji od 25 godina, ima epileptični napad. I u tom trenutku, kada ste fokusirani na sebe zbog nekakvog lupanja srca, vidite šta je prava nevolja i kroz šta prolazi taj mladi Kurd. Njih dvadesetero putuje u grupi. Tu vam se sve prelomi, shvatite da je vaša tegoba ipak mala u odnosu na njihovu i potpuno se koncentrirate na to da što više pomognete. Ima ljudi koji se rode i žive u konstantnoj patnji i mi to ne smijemo gledati skrštenih ruku. Zvali smo policiju da te ljude preko reda odvedu u autobus, ali oni kažu nas je 12 u grupi. Oni su komšiluk. Tamo je komšiluk svetinja, biti komšija isto je kao biti najbliža familija. Tako organizirani bježe kroz svijet. Niko ne govori o toj solidarnosti."
 
Najveći problem
 
Bilo je i neobičnih situacija, kao kada neko od izbjeglica pita volontere da li slučajno imaju cipele ili tene broj 47. Obuća je u ovakvim situacijama ionako veliki problem, a kada neko tako velikih stopala bježi od rata preko dva kontinenta, onda za njega gotovo da i nema rješenja. Ili ipak ima? Ispostavilo se da je Tim Clancy ponio neke stare, ali dobro očuvane gojzerice baš te veličine. 
 
"I, do tada nerješiv problem, riješen je u trenu..."
 
Sadžida se sjeća još jedne epizode sa srećnim završetkom. Javila im se majka koja pet dana nije vidjela djecu.
 
"Zbog granica, jer svi štite svoje granice. I u toj štitnji ljude su samo nakrcali u autobuse. Ona bezuspješno govori policajcima da ima bebu od godinu i po i dječaka od pet godina i da ih nije vidjela tri dana. Policajac joj govori da uđe u autobus i da će ih negdje već naći. I onda mi zamolimo policajca da je odvoji, pali se mobitel i problem pokušava riješiti preko Vibera, jer sirijski broj ne radi. Ali nema signala. Stefan me vozi do grada, tamo prvo tragamo za signalom, onda stupimo u kontakt s njenim bratom i ponovo riješimo jedan težak problem. I taj trenutak, kada majci saopštavate da ste joj našli djecu, to se ne da opisati. Sjetim se svih svojih prijateljica i prijatelja koji imaju dijete, šta bi da sat vremena ne znaju gdje je. A kamoli ovo, kada su ljudi izgubili sve, pa im još ukradu pasoše i novac."
 
Volonteri
 
Sadžidu su impresionirali mladi ljudi koji iz svih krajeva Evrope dolaze na teren i požrtvovano rade kako bi izbjeglicama olakšali prolaz kroz Srbiju i Hrvatsku. 
 
"Bilo je čak i srednjoškolaca koji su bježali iz škole. U Sloveniji, u Dobavi upoznali smo momka koji studira grafički dizajn, došao je da pomogne motiviran najobičnijim pitanjem: šta da očekujem od drugih ako ja ništa neću uraditi. Dvije sedmice je volontirao, pa se morao vratiti da položi ispite, a u januaru ponovo uzima pauzu i dolazi pomoći. Također smo sreli mladića koji studira dječiju psihologiju i od velike je pomoći u radu s djecom. U suštini, divno je što naši dragi ljudi uživaju  u slobodnom vremenu, kafe i provod vamo, pa provod tamo, ali je bitno za njih same da osjete nadahnuće, da vide da ipak mogu uraditi nešto u životu i da ne zavisi sve od kantona, države, obitelji. Kada sam po drugi put bila u Beogradu, došla je ekipa iz Australije. Ako njima nije bilo teško da odustanu od ekskurzije i dođu da pomognu jer su čuli šta se dešava, onda nikome ne bi trebalo biti zahmet uraditi nešto slično. Nema tu mnogo filozofije – došli su da pomognu i dijele dobru volju. Bitna je vaša prisutnost u jeku ove političke atmosfere koja vlada Evropom i svjetom. Neke se fobije konstantno podstiču i afirmiraju. Vaša prisutnost i vaše ponašanje tada postaju politički čin i svjedoče da odbijate manipulacije. I da tim ljudima govorite: mi smo isti, meni je stalo da ne budete gladni, da ne budete žedni, da vas ne ubiju. Želim da živite. To je možda najbitnije."
 
Problemi s policijom
 
"Mislim da je najveći problem na ovoj balkanskoj ruti Bugarska. Sada su izašli veliki izvještaji Amnestyja, oglasio se i HRW, svi oni vrše pritisak na Bugarsku, čija policija otima novce, premlaćuje, krade mobitele od izbjeglica... Kroz Bugarsku prolazi nekih 200, 300 ljudi dnevno. To su većinom Afganistanci koji ne idu ovim morskim putem. Njihova iskustva su katastrofalna. Dok policajci na prostoru bivše Jugoslavije, moram priznati, pored profesionalnog obavljanja posla imaju i ljudski odnos prema izbjeglicama. Nažalost, to ne važi i za Sloveniju. U Dobavi izbjeglice dolaze na željezničku stanicu, tamo ih čeka vojska, na glavi fantomke, u rukama ogromne puške. To je grozan, na cijeloj ovoj ruti najgori prizor. Mislim da je slično i u Mađarskoj. U Sloveniji to je bila baš nedobrodošlica. Povežite to sada s ovom žilet žicom i sve će vam biti jasno. Ja sam bila s delegacijom žena dobitnica Nobelove nagrade za mir, ali ni njihovo prisustvo nije nam pomoglo da neke od Sirijaca, kojima smo pomagali u Beogradu i Hrvatskoj, upitamo kako su i treba li im što. Slovenačka policija to ne dozvoljava, sve je tu nekako zastrašujuće. Ne tuku i ne psuju, ali mnogo znači i mnogo govori ta hladnoća.  To mi je nekako najveća mrlja."
 
Državno lihvarstvo 
 
Iako hvale odnos Srbije prema izbjeglicama, mnogi volonteri imaju i primjedbe koje se odnose na pojedine aspekte organizacije.
 
"Karta za voz od Preševa do Šida, koja inače košta pet eura, izbjeglicama se naplaćuje po 35 eura. Mislim da je to nedopustivo. A još se to organizirano lihvarstvo dešava pod krinkom velikog gostoprimstva. Postoji civilno društvo koje se buni i upozorava, ali njihov je glas izgleda nedovoljan. U Šidu sam se družila s porodicom iz Jazidi zajednice iz Iraka. Pola sela poklali su im ISIL-ovci i pobjegli su u zadnji čas. I onda dođu u Šid, gdje majci s bebom lampu od pet prodaju po astronomskih 20 eura. 'Ja znam da to ne košta toliko', priča mi ta nesretna žena, 'ali nemam izbora, noć ću provesti u šumi s bebom i ne mogu bez lampe.' Nažalost, dešavaju se takve stvari i nikada ne treba prestati govoriti o njima." 
 
Kako preživljavaju volonteri
 
Boravak volontera na izbjegličkim rutama također je zahtjevna operacija. Valja se pobrinuti za prenoćište, hranu, osnovnu higijenu. 
 
"Bitno je odspavati. Ako ne spavaš dobro, i ako ne jedeš dobro, ne možeš ni raditi kako treba. Jer to je naporan posao, vuče mnogo psihičke energije i trebaju ti tri obroka. Ali niko od nas ne jede redovno. Uglavnom najvažniji obrok ispadne mega pica u ponoć, u motelu. Ne žalimo se, samo opisujemo kako živimo."
 
Sadžida vjeruje da bi mnogo više ljudi pomagalo izbjeglicama kada bi znali da to i nije tako teško. 
 
"Samo je važno pokrenuti se. Otiđite jednom i više nikada nećete prestati da idete. Svi mi imamo ljudskosti u sebi, a sada je najvažnije da je probudimo i pokažemo, da pomognemo drugima i olakšamo im ionako težak život."
Ostavite komentar