Dževdet Huskić: Nastavnik kojem cilj nije odličan nego sretan učenik

U Osnovnoj školi "Podlugovi" u Ilijašu učenici i učenice uz pomoć filma uče kako da razumiju svijet koji ih okružuje.
Dževdet Huskić je nastavnik engleskog jezika koji za svoju sekciju ne bira odlikaše i najtalentiranije učenike, čak ni one kojima strani jezici idu "od ruke". Njegovi učenici se ne takmiče i ne osvajaju nagrade, ne upoređuju se i ne moraju biti najbolji i prvi. Na njegovoj sekciji sasvim je u redu biti i osrednji i posljednji, a jedino što se mora je voljeti film.
 
Već godinama, u Osnovnoj školi "Podlugovi" u Ilijašu, nastavnik Dževdet Huskić vodi Klub ljubitelja filma "Zoom" u kojem učenici, osim o filmskoj umjetnosti uče i usvajaju vrijednosti međusobnog prihvatanja i poštivanja. Sekcija je osmišljena kao siguran prostor gdje učenici, nakog gledanja filma, analiziraju ono što su vidjeli, povezuju filmske teme sa svojim svakodnevnim životom i razmjenjuju mišljenje. U početku je nastavnik sam birao igrane filmove koje je smatrao prilagođenim djeci osnovnoškolskog uzrasta, a kasnije se, kroz Udruženje građana Pravo ljudski upoznaje sa stvarnom primjenom dokumentarnih filmova u nastavi i od tog trenutka sekcija kreće s ozbiljnijim radom.
 
"Prva generacija koja je bila uključena u sekciju su bila djeca koja nisu bila baš aktivna u drugim sekcijama. Većinu njih sam skupljao, neke po hodniku, neke po časovima molio da dođu. Nisu baš bili zainteresovani za tu vrstu angažmana", prisjeća se Dževdet i objašnjava kako je sekcija okupljala "nemirnu djecu", "opasne tipove" i "djecu sa smanjenim vladanjem".
 
Da njegov Klub ljubitelja filma ima smisla, nastavnik je shvatio već nakon prve projekcije. Učenici su pogledali dokumentarni film "Leteća Ana" o jedanaestogodišnjoj djevojčici koja ima Touretteov sindrom zbog kojeg često ponavlja određene pokrete - liže predmete oko sebe, okreće se u krug i zbog toga je izložena neprihvatanju i teško sklapa prijateljstva.
 
"Sam početak - projekcija je bila grozna jer je njima to bilo smiješno. Ismijavali su Anu, njeno ponašanje, tikove, sve, da bi na prvoj trećini filma prestali pričati, počeli smirivati jedni druge, pažljivo pratiti film i do kraja filma potpuno su se promijenili. Zahtijevali su da ponovo pogledaju film. Pogledali smo ponovo film, onda smo razgovarali više od sat, oni su se otvorili, počeli pričati o ljudima iz svog okruženja, iz svoje porodice koji imaju takve probleme, o tome kako im pomažu, kako su angažovani. Oni čak to i ne razumiju, da je to ustvari njihov angažman, ali oni su zaista pomagali tim ljudima."
 
Filmske i druge priče
 
Film je samo jedno od sredstava koje nastavnici, ukoliko su dovoljno kreativni i posvećeni svom poslu, mogu koristiti u nastavnim i vannastavnim aktivnostima. Zbog cjelokupnog sistema obrazovanja u našoj zemlji koji često ne odgovara na stvarne potrebe djece, upravo entuzijastični pojedinci kakav je nastavnik Dževdet nastoje kreirati okruženje u kojem svrha nastavnog procesa nije samo u ocjenjivanju i rangiranju, već i u odgajanju sretne djece.
 
"Škola, sama po sebi, je zgrada i ne služi ničemu ako u njoj nema djece i učitelja. Ali, i kad se škola kao prostorija napuni djecom i učiteljima, opet ne mora postići cilj ukoliko nisu angažovani posvećeni učitelji i ako djeca nisu sretna. Plan i program i sve ono što nam dolazi od viših nivoa, od ministarstava, nije usklađeno sa realnim potrebama djece i mi stalno mjerimo i uspoređujemo djecu", kaže Dževdet i dodaje kako svojim učenicima stalno pokušava objasniti kako ocjena koju dobiju nije važna i ne treba da definiše njihovu sreću i raspoloženje. Ogroman broj časova koji moraju biti utrošeni na ocjenjivanje, mogli bi biti iskorišteni bolje, smatra Dževdet.
 
"Standardizirani testovi su se davno pokazali kao neadekvatna forma. Od 105 časova u toku školske godine najmanje 40 časova ide na ocjenjivanje da bi se zadovoljio kontinuitet ocjenjivanja. Umjesto da tih 40 časova iskoristim puno bolje, makar gledali dokumentarne filmove ili vježbali ono što smo radili, ja moram trošit to vrijeme na ocjenjivanje."
 
Trenutni sistem obrazovanja ne uzima u obzir različite startne pozicije učenika, i pred svu djecu postavlja iste zahtjeve i ciljeve, kaže nastavnik Dževdet i objašnjava zašto nije moguće porediti jednu područnu školu u Ilijašu sa školama u centru Sarajeva.
 
"Imate ovdje situaciju područne škole Ljubnići gdje je puno nezaposlenih, gdje je jako siromašno stanovništvo, gdje mi ložimo još uvijek u školi. I sad mi na isti način poredimo i tretiramo tu djecu sa djecom iz centra Sarajeva, koja imaju od starta druge uslove - pohađali su vrtić, uče engleski od druge godine, idu na sate sporta, klavira, baleta, roditelji su većinom visoko obrazovani, škole su opremljenije daleko od naših škola. Sama ta startna pozicija nas dovodi do toga da mi moramo imati drugačiji pristup. Većina djece u centrima gradova već imaju ispunjen život do škole, i škola im zaista može služiti kao mjesto za obrazovanje. Međutim, ovdje u našem slučaju, škola mora biti više od toga - mora pored obrazovanja voditi očinsku, majčinsku brigu o djeci, čuvati ih, mora ih odgajati i mora imati veoma intenziviranu saradnju sa roditeljima da bi sve to uklopili."
 
U budućnosti, nastavnik Dževdet planira razviti poseban kurikulum i koncept realizacije nastave za svoj predmet, i nada se da će doći vrijeme kada će nadležno ministarstvo imati sluha za njegove ideje, te da će dobiti priliku za "eksperimentalnom" generacijom za koju je uvjeren da bi postigla puno bolje ishode učenja iz engleskog jezika nego što je to sada slučaj. U idealnim uslovima, ne samo nastava iz njegovog predmeta, nego škola općenito bila bi organizovana mnogo drugačije.
 
"Niko normalan ne može razumjeti što mi radimo kako radimo danas, kad je 'iz aviona' jasno da je to prevaziđen koncept obrazovanja. Škola po mojoj mjeri bi bila cjelodnevni boravak, u smislu onoga što je danas produženi boravak. Odgajatelja, učitelja i profesora bi bilo puno više nego danas. Djeca bi planirane ishode znanja trebala savladati kroz projektnu nastavu, to mi se čini fantastična ideja - kada imamo projekat koji zajedno radimo i kroz taj projekat se pravi korelacija među predmetima, a primjer toga je obični izlet. Pored toga, ja bih u grupama miješao djecu u smislu godišta. U mojoj idealnoj školi bi u jednom razredu bila djeca od prvog do devetog razreda. Djeca bi se zdravo hranila, postojali bi nutricionistički programi i djeca bi sama učestvovala u pripremi hrane. Škola bi bila apsolutno oslobođena stresa."
 
Dobra, bolja i najbolja strana kreativne nastave
 
Nastavnik Dževdet je izabrao da će film biti njegov put do učenika, prije svega, jer i sam voli filmove, ali smatra da je riječ o sredstvu koje se može korsititi za svaki predmet.
 
"Važno je samo pažljivo odabrati film, kao i inspirisati učenike da sami istražuju i pronalaze odgovarajuće filmove ili videa. Naprimjer, djeca će više naučiti o autokratiji gledajući njemački film Die Welle (Talas) nego iz desetaka redovnih časova iz istorije ili bilo kojeg drugog predmeta. Kaže se da slika govori 1000 riječi. Kada te slike još i pokrenemo, dodamo zvukove, muziku, dijaloge, onda djeca imaju priliku da uče na drugačiji način, a da toga ponekad nisu ni svjesna. Moja iskustva govore da takav način usvajanja znanja, pogotovo pomoću dokumentarnih filmova, ostavljaju puno jači dojam na djecu od konvencionalnih predavanja", objašnjava Dževdet.
 
"Dobra strana je kad se film uopšte koristi u nastavi, nije bitno za koji predmet. Bolje od toga je kad sam nastavnik ne koristi film samo kao instrument, nego i voli to, a najbolja strana je kad sa djecom počneš praviti filmove", kaže nastavnik Dževdet i najavljuje prvi film njegovih učenika. Scenario je već gotov, snimanje počinje u januaru. Otkrio nam je da se radi o jednominutnom filmu naziva "Lijenost" koji govori o dječaku Atlasu, a za detalje ćemo morati sačekati prvu projekciju.
Ostavite komentar