Ja sam vidio njih, a oni nisu vidjeli mene. Vidjeli su gomilu mesa s očima, koja ih nervira samo jer postoji. To što sam bio drukčiji od njih, što nisam imao jednog roditelja, što nemam jedan bubreg i što sam daltonist nije mi išlo u korist.
Možda sam monstrum što mislim da ljudi nisu krivi jer ih njihovo tijelo ubija. Možda bih mislio drukčije da oca nisu ostavili u hodniku bolnice, jer je on odbio kemoterapiju u zadnjem stadiju.
Gledam prijatelja i njegovu ženu obavijene velom čipkaste ozvaničenosti, očiju zamagljenih umjerenim alkoholom. Ni umjerena vjenčanja neću imati. A šta će ti biti muž? Muž će mi biti partner. Kako partner, pa niste u firmi?
Ja živim u zemlji bezazlenih, tihih, lijenih šovinizama, onih kafanskih i jednostavnih. Moram biti sretna što nisam polivena benzinom ili što mi prijateljicu nisu sahranili s mužem koji je umro. Stoljeća su postavila niske standarde.
Trčim u džemperu i večernjoj haljini, polovinom jula, na intervju za posao, i ne bih da zakasnim. Da ne bih u televizijskom prilogu bila upotrijebljena kao simbol letargije ili bezobrazluka. Da me ne bi bilo sram. Srama me je strah
Moja sjećanja mirišu, smrde, pipam ih očima kao da se preda mnom odvijaju. Ovo od čega bolujem čini moje sjećanje, na ljude, na stvari, na bića, sve tjelesnim, opipljivim, fizičkim, stvarnijim i bližim. I ne postaje bolje kako prolazi vrijeme.
