Ako je ikad postojala prilika da se prosječan Evropljanin upozna sa životom građana drugoga reda, onda je to danas. Jer ipak nije on kriv, kao što su krivi razni Bosanci, Nigerijci, Pakistanci za svoje nesređene i nesretne zemlje. Već virus.
U prvom iz serije intervjua u kojima razgovaramo sa roditeljima/članovima porodica LGBT osoba, naš sagovornik, Mirza Filipović, profesor filozofije u penziji, kroz ličnu priču objašnjava zbog čega ovdašnja društva sporo i teško sazrijevaju.
„Stanje se posebno pogoršalo u slobodi izražavanja, mirnog okupljanja, udruživanja i u položaju zaštitnika. Stiče se dojam da je manji interes međunarodne zajednice doprinio tome da su se vlastodršci ohrabrili, i da češće i žešće krše ljudska prava.“
Svejedno je o čemu pričate dok o tome šapćete. Svejedno je čemu se smijete dok skrivate osmijeh rukom, svejedno je zbog čega plačete ukoliko ste tihi. Važno je da krijete šta stvarno osjećate i živite.
U utorak, 23. septembra u Mediacentru Sarajevo organizuje se sastanak ''Organizacije civilnog društva i borba protiv diskriminacije u BiH: stanje i perspektive''.
O diskriminaciji uglavnom pričaju glupi, ružni i nesposobni. Moju kolegicu, studenticu biologije koja nikad nije doživjela seksizam nije potrebno diskriminirati pošto je pametna, lijepa i sposobna.
U Bosni i Hercegovini veliki broj djece raste bez osnovnih prava, a od svoje najranije dobi prepuštena su ulici, da prosjače ili obavljaju druge poslove.
