Nimalo običan restoran

Tim Liberty Kitchen-a vjeruje da se učenjem vještina kuhanja, mladi New Orleans-a mogu spasiti od bijede, zatvora, ulice i nasilja. Potrebna je volja, i svijest da se realnost može i mora mijenjati.
Piše: 
diskriminacija.ba, foto: diskriminacija.ba
Podijeli ovaj članak: 

Casey Jones ima 20 godina i u New Orleans je došao iz Texasa, želeći da se skloni sa ulice i pomogne sebi. 'Bio sam usamljen, zbunjen, stalno sam imao osjećaj da se cijeli svijet obrušava na mene. Naravno, upadao sam u probleme, nisam uspio da završim školu, nisam mogao da nađem posao ... jednostavno nisam imao nikakvu perspektivu. I onda sam čuo za ovaj program, spakovao sam se i došao u New Orleans. Sada radim, štedim, živim sam, sanjam o tome da imam kola i svoju kuću,'' ponosan je Casey. 

 
Casey je dio Liberty Kitchen tima – jedinstvenog programa u New Orleansu za pomoć mladima sa ulice, koji traje već tri godine. Tokom 12 sedmica, koliko traje program, mladi koji su u sukobu sa zakonom dobijaju mogućnost da se profesionalno i životno izgrade, nađu posao i stanu na svoje noge.   
 
 
 
Casey Jones je svoju drugu šansu našao u Liberty Kitchen - u 
 
''Tokom prvog dijela programa radimo sa polaznicama/ima uglavnom psihosocijalne radionice. Razgovaramo o problemima sa kojima se susreću, iskustvima koja su imali do sada, radimo na njihovom zdravstvenom, seksualnom obrazovanju, pomažemo im da završe školu, pomažemo oko  odgajanja djece'', objašnjava Dennis Bagneris, menadžer programa Liberty Kitchen. ''Nakon toga, počinju da se uče radu u kuhinji. Na početku rade prema utvrđenom meniju, uče jednostavne stvari – sjeckaju, mjere i  pripremaju lakša jela. Zatim dolaze u pravi restoran, ovdje, gdje rade 'pravi posao'. Neki pripremaju naručena jela, neki su u kafeteriji, neki rade za kasom, neki poslužuju. Kada prođu i taj dio programa, pomažemo im da sastave CV, otvore profesionalne mejlove, učimo ih kako da pretražuju poslove online i prepoznaju one na koje mogu da se prijave. Simuliramo sa njima intervjue za posao, kako bi znali šta ih očekuje. Na kraju, mogu sa ponosom da kažem da više od 90% naše djece uspije da se zaposli nakon programa i što je još važnije, da zadrži posao'', kaže Bagneris. 
 
 
Tim Liberty Kitchen-a vjeruje da je kuhanje oblast u kojoj možete savladati niz vještina koje su primjenljive u raznim kontekstima – kako komunicirati sa mušterijom, kako raditi pod pritiskom, kako raditi u timu. Ne primaju nikakve donacije od vlade, ili drugih organizacija koje bi na bilo koji način uslovljavale sadržaj ili dinamiku programa. Održavaju se uz pomoć onoga što prodaju i podršku nekoliko privatnih sponzora. Hrana se nikada ne baca – pravi se onoliko jela koliko se može prodati, a namirnice se nabavljaju svježe i isključivo od lokalnih proizvođača. 'Ne koristimo konzerve, kuhamo bez puno soli i masnoća. Cilj nam je, ne samo da ponudimo zdravu hranu mušterijama, već da navike i principe zdrave ishrane prenesemo i na mlade sa kojima radimo. Mnogi od njih nikada nisu probali na primjer kivi ili organski sir, jer jednostavno nisu imali novaca. Nemaju naviku da jedu svježu hranu, ali se trudimo da ih učimo kako neke namirnice mogu sami da uzgajaju i da ih svakodnevno koriste'', kaže Dennis. 
 
 
 
Dennis Bagneris, menadžer programa Liberty Kitchen
 
 
New Orleans Blues
 
New Orleans nije grad nebodera, poslovnih i šoping centara, užurbanih ljudi. To je grad sporog uživanja, dobrog jazz-a koji se može uživo čuti na svakom  ćošku French quarter-a, jakih koktela i turista koji noć i dan provode na ulicama. Dan nakon Mardi Gras festivala, grad  se još uvijek oporavlja od pijanke – šljašteće perle koje su kitile parade, sada su razbacane po trotoarima, krošnjama drveća, uličnoj rasvjeti, terasama. 
 
Ovo je grad hrane – lokalni specijaliteti se uglavnom sastoje od morskih plodova i jakih začina. Ovdje nema hamburgera i sličnih 'tipičnih' američkih jela – New Orleans nije kao ostatak Amerike. Definitivno je po svemu jedinstven. 
 
Na žalost, jedinstven je i po stopi kriminaliteta. Sedmi je po stopi siromaštva u SAD. Skrenite samo dva bloka od centralnih ulica, i vidjet ćete još uvijek potopljene, razrušene kuće od Katrine. Mnoge su prazne, jer ljudi ne žele da se vraćaju. Visoki, betonski krstovi na travnatim površinama 'problematičnih naselja' nisu podignuti iz vjerskih razloga, već da bi se obilježilo mjesto na kojem je poginulo jedno od djece iz kvarta -  koje nije bilo dovoljno spretno i brzo da se sagne i izbjegne metak tokom obračuna uličnih bandi. Javne škole su u užasnom stanju, sa velikim procentom učenika/ca koji ih nikada ne završe – zbog siromaštva, kriminala, nepostojanja uslova za školovanje. 
 
 
 
Krst obilježava mjesto na kojem je poginulo 2-godišnje dijete tokom obračuna uličnih bandi, u jednom od najopasnijih naselja New Orleansa.
 
 
''Morate da shvatite da je većina ove djece došla iz sredina u kojima su morali da budu agresivni da bi opstali. Njima je nasilje dio svakodnevnice. Naš cilj je da im pomognemo da se izvuku iz takve sredine, ukoliko to zaista žele. Da shvate da mogu sebi naći posao, da izdržavaju sebe i svoje porodice, da se brinu o sebi. No, jedan od prvih koraka je da nauče kako drugačije da reaguju na konflikt'', kaže Dennis Bagneris. 
 
 
Prepreka je, naravno, puno. Jedna od najvećih su njihove porodice, koje gotovo nikada ne daju podršku djeci da uđu i završe program do kraja. ''Jedini način koji poznaju da se zaradi novac, je kriminal – oružje i droga. Prvi izazov je objasniti im da to nije OK, iako svi u njihovoj okolini to rade, da postoje i drugi načini kako zaraditi novac'' , objašnjava Bagneris. Često ih roditelji izbace iz kuće, tako da je prioritet naći im smještaj koji mogu sebi da priušte i na koji mogu dogoročno da računaju. Takođe, većina njih su – sa svojih 16, 17 godina – već roditelji, i potrebno je napraviti sistem čuvanja djece dok su oni na programu. Ali, kako ističe Dennis Bagneris, najveći izazov je steći njihovo povjerenje.
 
 
''Ulazak u program je njihova odluka, niko ih ne tjera na to. Onda kada se odluče na taj korak, bitno nam je da znamo njihovu situaciju, šta im je potrebno, čega se boje. Neki prećute svoje probleme, emocije, jer ne vjeruju da možemo da ih razumijemo. Također smo svjesni da su često bili izmanipulisani zbog toga što su pokazali svoju ranjivost ili podijelili svoje probleme sa nekim. Imamo djevojke koje su bile silovane i kada su to rekle svojim majkama, dobile su poruku 'prestani da se ponašaš kao kurva' ili 'nešto si sigurno uradila da bi bila silovana'. Njima zaista treba neko ko će biti tu za njih, kome se mogu povjeriti a da ih se ne napada, koristi ili osuđuje. Nas interesuje njihova budućnost, ne njihova prošlost. I nikada ne zatvaramo vrata – svako dobije drugu šansu za ulazak u program, jer svako zaslužuje drugu šansu u životu'', kaže Dennis. 
 
 
Vrijeme je ručku, i Liberty Kitchen se polako puni. Posmatram Casey-a. Sa kase prelazi u kuhinju, gotovo ritualno stavlja kecelju oko vrata i kapicu. Prima prvu narudžbu – Shrimp and Grits. Glavni kuhar mu daje osnovne instrukcije i Casey počinje svoj kulinarski mojo. Dok čekam jelo, vrtim u glavi nekoliko mogućih scenarija Liberty Kitchen-a u BiH. I nijedan scenario ne mogu da dovedem do kraja, saplićem se o inspekcije, zakone, lokalne vlasti, apatije, predrasude ... A možda griješim, možda je sve što je potrebno volja i upornost. Ideja nam je tu, i funkcioniše.  Jelo stiže. Vrijedilo je doći u New Orleans zbog ovog mjesta. 
 
 
 
 
 
Tekst je nastao tokom studijske posjete SAD u okviru programa International Visitors Leadership program, u februaru 2013.
Ostavite komentar